Što je potrebno

18 siječanj 2015

Suočimo se. Eto, rekli smo. Pratim tu i tamo druge malo, i što dalje ide, toliko skužiš koliko si malen. Otrježnjenje od nepostojećeg pijanstva. U svakom slučaju, sve sam riješio. Sve su to dijelovi sporednog. Ne muči mene ni obrazovanje. ni ljubav, ni poznanici, ni to što sam upoznat sa svim rizicima mog namjernog prepuštanja u Njegove ruke. Diži ruku, tko ima osjećaj da ide prema nečemu što silom prilika želi izmijeniti, želi skrenuti od toga, zavijugati negdje. Gdje ste, suigrači?

Znam da nije dvije i peta više, jebiga, odrasli ste, nema se šta zamjerit. Neki novi krajevi vam se pod kožu uvukli. Ja volim svoj industrijski, stari poštanski vagoni, tračnice, par tvornica koje još pokazuju znakove života, sivo nebo iznad mene i mir u glavi. Ne lutam više sa slušalicama, ne odlazim na groblja, ne držim glavu u dlanovima, popustio sam s porocima, ne ujedam kao nekad, nisam srdit, puštam. Trudim se prolaziti neprimjetno, ne izdvajati se kao nekad, ogradio sam se od karakteristično brzog fortea. Još nisu kritike krenule na moju smekšanost.

Sve se kreće, ja sam tu sa strane, ja sam onaj koji će za vas besplatno zabilježiti sve vaše uspone i padove. To je ono što sam, to je ono u čemu sam dobar. Analitičko promatranje rekli bi. Netko mora javiti Atenjanima o ishodu svih sranja. Kad su nam oteli srce odrastanja tamo doma, kad su ugasili mjesto u kojem nas nije bilo briga jel 2 il je 6, okrenuli smo smješkom drugi obraz. I taj je eto čist, ispudran, spreman za puse i šamare, njega više nema među klincima.

Što je potrebno napisati kada otpratiš gusjenice u svijet leptira?

Maši krilima brate, pokaži pokoju boju.

<< Arhiva >>